11/06/2013
Danijela Pehar
"Ne tuguj, morao sam krenuti... Ne brini, ponio sam sve što mi treba za put... Sve majčine zagrljaje, sve dane djetinjstva i mladosti moje sa vama provedene. Draga lica rođaka i prijatelja i mnogo dječjih osmjeha. Jedno toplo, blago večer u našem dvorištu... Dio najljepšeg neba iznad rodne kuće, bokal hladne vode sa bistrog izvora... Jednu bijelu, majsku ružu, jedan crveni božur, jednu grančicu ružmarina... Riječi jedne molitve jedva čujno izgovorene... U duši beskrajan mir pronađen iza Svetih, drevnih zidova... A ostavio sam što sam morao! I kada u trenutku beskrajne bolne samoće shvatiš da me više na ovom svijetu nema, podigni umorni, tužni pogled prema sivom nebu i vidjeti ćeš jednu upornu zraku sunca, što para sivilo... To sam ti ja, odmorivši se od puta, javljam da sam stigao ..."